DIR/Floortime model je model učenja interakcije putem djetetovih prirodnih osjećaja i interesa koje omogućuju izgradnju viših razina socijalne, emocionalne i intelektualne sposobnosti. Uključuje razvojnu komponentu (Developmental), individualne razlike (Individual differences) i komponentu utemeljenosti na odnosima (Relationship-based). Tijekom rada s djecom potrebno je izgrađivati sve tri komponente istovremeno. Razvojna komponenta opisuje svladavanje funkcionalnih razvojnih razina, (tzv. miljokaza), emocionalnog, socijalnog i intelektualnog razvoja. Individualne razlike podrazumijevaju sagledavanje jedinstvenog načina na koji dijete prima, obrađuje i odgovara na senzoričke podražaje iz svoje okoline. Prema tome, treba upoznati individualni profil svakog djeteta. Odnosi s roditeljima, članovima obitelji, odgajateljima, terapeutima, vršnjacima i ostalima, koji usmjeravaju interakcije utemeljene na emocijama, ovisno o djetetovom individualnom profilu, ključni su u svladavanju funkcionalnih razvojnih razina.
Ukoliko Floortime promatramo kao pristup, možemo ga opisati kao prilaženje djetetu na razvojno poticajan način. Floortime je razvojni pristup koji je utemeljen na odnosima te kao takav pomaže djetetu da se „penje po razvojnoj ljestvici“, tj. funkcionalnim razvojnim razinama. Drugim riječima, sveobuhvatan je terapijski okvir koji ima za cilj pomoći djetetu da kroz vlastite interese svlada razvojne izazove koji predstavljaju temelje za učenje. Usredotočuje se na jedinstvenim značajkama svakoga djeteta, uključujući to kako obrađuje informaciju, njegovu razvojnu razinu i njegove dinamičke odnose s roditeljima što zajednički predstavlja tzv. profil djeteta (Bujas Petković i Frey Škrinjar, 2010).
Iskustva koje dijete stječe na funkcionalnim razvojnim razinama pomažu u razvijanju kognitivnih, socijalnih, emocionalnih, jezičnih i motoričkih vještina te u razvoju osjećaja za sebe (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Funkcionalne razvojne razine, odnosno miljokazi, formiraju razvojnu ljestvicu, a svaki od njih otvara nove sposobnosti koje se razlikuju od onih na prethodnim razinama (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Možemo reći da je to šest bitnih vrsta iskustava koje istovremeno podupiru razvoj djetetove inteligencije i njegov emocionalni razvoj (Greenspan i Lewis, 2004a). Tih šest temeljnih iskustava i stadija emocionalnog i kognitivnog razvoja korespondiraju s razvojem ključnih dijelova mozga (Greenspan i Lewis, 2004a). Prve tri funkcionalne razvojne razine označavaju djetetovu sposobnost da doživi svijet oko sebe i pritom ostane smireno i zainteresirano te da ostvari odnos sa svojim najbližima te komunicira s njima. Ostale funkcionalne razvojne razine označavaju sposobnost djeteta da komunicira na složeniji način sa svojom okolinom te pritom iskazuje svoje emocionalne ideje, razmišlja na logičan način te konačno da razmišlja o sebi na reflektivan način. Kada je svladao osnovne funkcionalne razvojne razine dijete posjeduje bitna temeljna oruđa za komunikaciju, razmišljanje i emocije. Djeca koja dobivaju topao odgoj i nemaju razvojne teškoće često svladavaju te razine automatski do svoje četvrte ili pete godine (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Većina kognitivnih vještina razvijenih u prvih pet godina života temelji se na emocijama i odnosima.
Tijekom prva tri mjeseca dijete upravlja sobom i postaje zainteresirano i uživa u zvukovima, prizorima i okusima koje mu pružamo. To mu pomaže da organizira osjete i motoričke reakcije i stvori čvrsti osjećaj sigurnosti (Greenspan i Lewis, 2004a). Dijete pokazuje interes za različite osjete u trajanju od tri sekunde i više. Mirno je i usredotočeno u trajanju od dvije minute i više. Uz podršku se smiruje nakon uznemirenosti za dvadeset minuta. Osim interesa za objekte pokazuje i interes za osobe (Greenspan, Weider, Simons, 2004). U ovoj fazi javlja se vokalizacija (Greenspan, Lewis, 2004). Za ovu funkcionalnu razvojnu razinu važno je da senzorni i emocionalni sustavi ostanu smireni i regulirani. Promjene u jednom sustavu mogu dovesti do disbalansa. Za malo dijete je izazov primiti sve senzorne informacije iz okoline te pri tome regulirati svoju reakciju. S vremenom dijete uči kako modulirati i obraditi osjete.
U dobi od pet mjeseci dijete je sposobno uključiti se u prisan i brižan odnos (Greenspan i Lewis, 2004a). Za vrijeme igre reagira voljnim ponašanjem (osmijehom, posezanjem, glasanjem, mrgođenjem). Također pokazuje znatiželju i aktivan interes. Svjestan je postojanja objekta koji je skriven i predviđa njegovu pojavu. Nezadovoljan je kada tijekom igre ne reagiramo na njega tijekom trideset sekundi ili više. U stanju frustracije protestira i ljuti se. Nakon uznemirenost uz podršku se smiruje za petnaestak minuta (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Zajedno s interesom prema okolini, dolazi i do interesa za bliskošću prema međuljudskim odnosima (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Dijete doživljava sve više topline i zadovoljstva koji proizlaze iz uključenosti u zajednički odnos (Greenspan i Lewis, 2004a). U ovoj fazi glasovi postaju dio intimnog odnosa s doživljajem zadovoljstva (Greenspan, Lewis 2004). Cilj ove funkcionalne razvojne razine je uključivanje u igru. Usvajanje ove razine učvršćuje motoričke, kognitivne i govorne vještine (Greenspan, Weider, Simons, 2004).
Do devet mjeseci dijete razmjenjuje geste na svrhovit način (Greenspan i Lewis, 2004a). Niže sve više emocionalnih izraza, glasova i radnji (Greenspan i Lewis, 2004a). Dijete započinje i ostvaruje bliskost sa svojim roditeljima. Na geste odgovara voljnim gestama. Shvaća da može utjecati na roditelje (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Dijete iskazuje osjećaje i namjere, a odrasli odgovaraju. To je početak komunikacije. U kontekstu toga govorimo o otvaranju i zatvaranju komunikacijskih ciklusa (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Dvosmjerna komunikacija je neophodna za međuljudske odnose (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Također omogućuje djeci da spoznaju sebe i svijet oko sebe. Glasanje dobiva veću namjeru i postaje dio dvosmjernih, povratnih, afektivnih ili emocionalno recipročnih razmjena (Greenspan, Lewis, 2004). U ovoj fazi dijete ispoljava slijedeće emocije: bliskost, zadovoljstvo i ushićenje, pozitivnu radoznalost, protest ili ljutnju i strah uključivanjem u društvene interakcije. Od uznemirenosti se oporavlja za deset minuta (Greenspan, Weider, Simons, 2004).
Do dobi od četrnaest do osamnaest mjeseci dijete rješava složene probleme (Greenspan i Lewis, 2004a). Dijete zatvara deset ili više ciklusa komunikacije za redom (komunikacijom kroz prostor, općom motoričkom aktivnošću, pokretima u prostoru, uzajamnim dodirivanjem ili grljenjem, grimasama, glasanjem ili govorom). Prilikom zatvaranja tri ili više ciklusa za redom osjeća slijedeće emocije: bliskost, zadovoljstvo i ushićenje, pozitivnu radoznalost, strah, ljutnju i postavljanje granica. U ovoj fazi dijete nas namjerno oponaša (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Kad dijete ovlada osnovama dvosmjerne komunikacije, raste broj ciklusa koje dijete otvara i zatvara (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Dijete izražava želje gestama ili riječima. Uključuje se u konverzacije. Bogatiji dijalozi osnova su za govor (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Sposobnost izražavanja putem geste utječe na djetetovu motoriku i vještine motoričkog planiranja. U svrhu komunikacije dijete organizira svoje ponašanje u logički slijed (Greenspan, Weider, Simons, 2004). Djeca se uključuju u duge lančiće dvosmjernih komunikativnih problemskih interakcija (Greenspan, Lewis, 2004). Dijete je naučilo da problemi bivaju riješeni u mnogo međusobno povezanih koraka (Greenspan i Lewis, 2004a).
U dobi između dvadeset i četiri i trideset mjeseci dijete stvara ideje (Greenspan i Lewis, 2004a). Ostvaruje maštovite dramatizacije s dvije ili više ideja, koje izražava slikama, gestama ili govorom. U komunikaciji dodirom, gestama (niz gesti) i govorom iskazuje svoje želje, namjere i osjećaje. U igri se pojavljuju dijalozi. Igra se jednostavnih motoričkih igra s pravilima. Igrom pretvaranja ili govorom iskazuje emocije (bliskosti, zadovoljstva i ushita, pozitivne radoznalosti, straha, ljutnje i postavljanja granica), izražavajući pri tome dvije ili više ideja. Od frustracije se oporavlja pomoću igre pretvaranja. Dijete formira ideje tijekom igre, kojima je sposoban manipulirati i upotrebljavati ih u svrhu zadovoljavanja svojih potreba (Greenspan, Weider, Simons, 2004).
Između trideset i šest mjeseci i četrdeset i osam mjeseci dijete stvara logičke mostove između ideja ili analitičko mišljenje (Greenspan i Lewis, 2004a). U igri pretvaranja povezuje zajedno dvije ili više ideja, čak i kada te ideje nisu realne. Nadograđuje ideje koje je za igru smislio odrasli. U govoru spaja ideje logičnom vezom (ideje utemeljene na stvarnosti). Zatvara dva ili više verbalna ciklusa komunikacije. Logičnom komunikacijom, povezujući dvije ili više ideja, iskazuje svoje namjere, želje, potrebe ili osjećaje, koristeći pri tome dodir, geste (niz gesti) i govor. Igra se prostornih i motoričkih igara s pravilima. Igrom pretvaranja ili riječima iskazuje dvije ili više logički povezane ideje izražavajući slijedeće emocije: bliskost, zadovoljstvo i ushit, pozitivnu radoznalost, strah, ljutnju. U izražavanju emocija oslanja se na geste, osobito kad se radi o negativnim osjećajima. Za oporavak od frustracije koristi igru pretvaranja s logičkim slijedom ideja, često predlažući način snalaženja u nevolji. Dijete je sposobno konceptualizirati prostor i vrijeme te povezati radnje i osjećaje koji omogućuju djetetu razvijanje osjećaja za sebe. Sposobnost verbalnog i prostornog rješavanja problemskih zadataka započinje na vještinama emocionalnog rješavanja problema. Dijete postaje sve više verbalno (Greenspan, Weider, Simons, 2004).
Prvih šest miljokaza osnova su za više razine apstraktnog razmišljanja i prosuđivanja (Greenspan, Lewis, 2004). Svladavajući osnovne funkcionalne razvojne razine, tj. prvih šest miljokaza dijete je sposobno za svladavanje apstraktnog mišljenja, akademskih (matematika, oralna ekspresija i pisanje, razumijevanje pročitanog) i socijalnih vještina. Nakon što je dijete usvojilo osnovne funkcionalne razvojne razine sposobno je za usvajanje vještina viših razina, odnosno uzročno-posljedično razmišljanje, mišljenja u sivoj zoni i introspekciju (Greenspan, Lewis, 2004).
Funkcionalna razvojna razina uzročno-posljedično razmišljanje odnosi se na uspoređivanje i suprotstavljanje stvari. Dijete ima više ideja i interesa, koje ujedno komparira te objašnjava na pitanje zašto.
Funkcionalna razvojna razina mišljenje u sivoj zoni predstavlja odmak od polarizirajućeg mišljenja („sve ili ništa“) te pronalaženje sredine. Dijete razumije gradaciju, stupnjeve i veličinu stvari.
U funkcionalnoj razvojnoj razini introspekcija dijete izražava stav o vlastitom ponašanju i osjećajima.
Elizabeta Haničar, mag.rehab.educ. (prema Ćališ, Haničar, Vrbas 2014)