Montessori pedagoški koncept je metodički, didaktički i sadržajno razradila dr. Maria Montessori. Nastao je iz potrebe za unaprjeđenjem skrbi o djeci usporenog intelektualnog razvoja te zanemarenim sustavom obrazovanja ove djece. Tijekom prakse postala je svjesna kolike su mogućnosti utjecaja vanjskih čimbenika na područja usporenog razvoja i kvalitete ovog načina poučavanja te prenamijenila svoje metode rada za poticanje razvoja djece bez teškoća. Dobila je viziju novog, alternativnog oblika odgoja i obrazovanja, a kao takvo je danas poznato i priznato u cijelome svijetu.
Montessori pristup primjenjuje se u odgoju i rehabilitaciji djece s teškoćama u razvoju u obliku integracije te u obliku individualnih tretmana s posebno izrađenim programima rada.
U središtu Montessori pedagogije jest DIJETE, poštivanje njegovog prirodnog tijeka razvoja te podržavanje i poticanje njegove slobode i samostalnosti. Tijekom ranog razvoja djeteta mijenjaju se razdoblja posebne osjetljivosti na određenu vrstu podražaja. U razdoblju posebne osjetljivosti dijete ima unutarnji nagon koji ga potiče na određenu aktivnost te je usvaja lako, radosno, s voljom i zanosom. Dr. Maria Montessori govori o 6 razdoblja posebne osjetljivosti koje je uočila kod male djece: osjetljivost za razvoj govora, pokreta, osjetilne percepcije, finih pojedinosti, društvenosti i reda. Zadaća odgajatelja jest prepoznati u kojem se od navedenih razdoblja nalazi dijete i pripremiti okolinu nizom aktivnosti koje će ispuniti djetetove unutarnje potrebe, a putem kojih će usvajati određene vještine uspješnije i lakše nego u bilo kojem drugom periodu života.
Dijete „upija“ sve što se nalazi i događa u okolini, a što je okolina kvalitetnija to je pogodnija za razvoj. Nesvjesni upijajući um (0.-3. god.) pasivno „upija“ sve sto se intenzivno događa u okolini ili sto mu privuče pažnju. Svjesni upijajući um (3.-6. god.), pojavom svijesti i volje samostalno izabire aktivnosti iz okoline preko kojih stječe („upija“) znanja i vještine.
Promatranjem prepoznajemo i utvrđujemo djetetove potrebe te utječemo na okolinu u kojoj dijete boravi.
Radni instinkt i potreba za aktivnošću je izraženija kada postoji sloboda izbora, kretanja, red i disciplina.
Usvajanje novih pojmova i vještina temelji se na postupnom upoznavanju sadržaja, a učenje u 3 koraka podrazumijeva: razlikovanje i povezivanje smislenosti sadržaja, upoznavanje imenovanog i prepoznavanje sadržaja, imenovanje i ponavljanje povezivanjem sadržaja.
Djeca su slobodna izabrati vlastite aktivnosti te ih samostalno usvajati. Važno je napomenuti da djeca slobodno biraju od onog što im je ponuđeno, a ponuđene su pomno izabrane vježbe i aktivnosti koje imaju svoj cilj. Također je i samostalnost djeteta prividna jer odgajatelj na indirektan i „nevidljiv“ način pomaže da dijete samostalno odradi vježbu.
Montessori materijali i materijali izrađeni na principima originalnih Montessori materijala su postavljeni tako da dijete samostalno uoči pogrešku te opetovanim pokušajima pronalazi nova rješenja, a konačan ishod je sam po sebi nagrada.
Vježbanjem tišine dijete nastoji dosegnuti svoj unutarnji mir i na diskretan način potaknuti vlastitu aktivnost.
Djeca u grupi nisu iste kronološke dobi. Mlađi uče od starijih, a stariji su odgovorni za mlađe.
Dijete se uči određenim ponašanjima i pridržavanju dogovorenih pravila ponašanja. Pravila u Montessori programu ne postoje da bi ograničavala djetetovu slobodu nego da bi je zaštitila;
Sve ima svoje mjesto.
Sve se vraća u prvobitno stanje.
Sve se uzima samo sa svoga mjesta.
Poštujemo radno mjesto drugog djeteta.
Cilj Montessori programa jest individualiziranim pristupom te posebno oblikovanim i pripremljenim materijalima u strukturiranoj okolini poticati cjeloviti razvoj djeteta: tjelesni, psihomotorni, socio-emocionalni i spoznajni razvoj, komunikaciju i stvaralaštvo.
Vježbe usmjerene na osposobljavanje djeteta za samozbrinjavanje, brigu o okolini i drugim ljudima. Vježbe uključuju i predvježbe za kontrolu pokreta i koordinaciju, vježbe ponašanja u društvu te vježbe tišine.
Vježbe su podijeljene prema perceptivnim modalitetima: vježbe osjetila vida, sluha, dodira, okusa i mirisa. Uključuju aktivnosti poput razlikovanja prostornih dimenzija, boja, oblika, veličina, zvukova, težine, površinskih kvaliteta objekata i sl.
Vježbe koje potiču razvoj govora, imenovanja, opisivanja, pričanje pripovijedaka te predvježbe čitanja i pisanja.
Vježbe koje potiču dijete da putem osjetila spozna brojevne veličine na konkretnoj razini, a potom se postupno uvode matematički simboli na apstraktnoj razini.
Vježbe iz ovog područja uključuju čitav spektar raznovrsnih sadržaja povezanih s umjetnošću, zemljopisom, povijesti, kulturom.
Marina Mihić, prof.rehabilitator